Budući da smo izuzetno malo stvari, događaja, osoba, … u svome životu doživjeli i proživjeli osobno, cijeli život nam se praktički svodi na vjerovanje. Vjerujemo ili ne vjerujemo da nam se govori istina, da su se događaji dogodili, da su ljudi postojali i postoje, …
Odlučujemo vjerovati onome što i onima koji su nam duši najbliži. “S kim si – takav si“, kaže stara istočnomadagaskarskozapadnoturkmenistanska poslovica.
Ateisti kažu da ne vjeruju… ne vjeruju Bogu, a vjeruju nekom debilu kojega mrze i koji ima ured 2 kata iznad njih, ali je na višoj poziciji (pun intended).
Dalo bi se razgovarati i o onih 0,0000001% stvari, događaja, osoba, … koje smo u svome životu doživjeli i proživjeli osobno. Osobna iskustva su vrlo upitne kvalitete i drastično različita od osobe do osobe. Ako ne vjeruješ, pitaj tri povijesničara što se dogodilo npr. ’91 i dobit ćeš različite informacije.
Cijeli život nam je svima zapravo samo neprekidni niz vjerovanja i nevjerovanja u nebrojene institucije. Ateisti glume da ne vjeruju u instituciju Boga i to postaje njihov mali, uski identitetić kojega se strastveno drže u bojazni da će im ga netko oduzeti.
—o—